Najjače svjetske franšize imaju sjedište u Sjedinjenim Državama. Uobičajeno je da jedna kompanija koja želi postati davatelj franšize (franšizor) otvori biznis koji bi trebao biti osnova i model koji će se replicirati na drugim lokacijama kroz franšize. U tom objektu testiraju se i korigiraju razni segmenti poslovanja te se sve dokumentira i slaže se operational manual koji je neka vrst biblije poslovanja određene franšize. Naravno da je ključno da taj prvi centar profitabilno funkcionira. Poduzetnici koji kupe franšizu trebaju što vjernije replicirati orginalni biznis a operational manual je važan dio toga iako je to samo jedan segment onoga što je potrebno za start kvalitatnog franšiznog biznisa od strane franšizera. Prije nego se dođe do proučavanja tog materijala potrebno je proći trening koji svaki kvalitetan davatelj franšize (franšizor) omogućuje. Prva kritična faza je otvaranje deset do dvadeset franšiznih jedinica i kada se ta faza uspješno ostvari obično se krene u snažnije širenje po Sjedinjenim Državama.
Internacionalno širenje franšiznih sistema: Na našu sreću franšize koje krenu u internacionalnu ekspanziju uglavnom su već prepoznate kao kvalitetne franšize i dobro kotiraju na godišnjim ljestvicama najuspješnijih franšiznih sistema. Sistem internacionalnoga širenja se obično razlikuje od širenja po Sjedinjenim Državama. Vlasnik franšiznog brenda koji se želi internacionalno širiti to najčešće to radi na dva načina.
Prvi način je da jednoj firmi ili osobi proda prava master franšize jednu zemlju ili skupinu zemalja. Što je obaveza master franšizera? Master franšizer najčešće radi na lokalnom tržištu ono što je davatelj franšize odradio u Sjedinjenim Državama. Tako također otvori pilot centar koji također mora postati profitabilan da budući franšizeri vide da taj biznis može funkcionirati i u toj zemlji. Nakon toga kreće se u širenje i često u prodaju tog pilot centra. Master franšizer ima plan koliko se u kojoj godini i na kojem tržištu treba otvoriti franšiznih storova. Treba pružiti podršku franšizerima u svim segmentima poslovanja da bi, zajedničkom interesu, franšizeri bili što uspješniji. Franšizeri imaju obavezu plaćati mjesečnu rentu ili royalty davatelju franšize od čega dio ima pravo zadržati master franšizer. Royalty ili mjesečna renta iznosi od 6% na više.
Drugi način je da s nekom većom kompanijom krene u joint venture s davateljem franšize. Takva praksa je najčešće vidljiva u ugostiteljskim franšizama. Ta kompanija obično sama širi franšizne centre po tržištu koji joj po ugovoru pripada te također ima obavezu širenja novih storova po jasno razrađenom planu. Burger King, Piza Hut i neke druge kompanije se često šire na taj način. Već sam pisao da sam bio McDonald’s franšizer deset godina sve do kraja 2007. Već nekoliko godina prije toga McDonald’s je napravio zaokret te je u mnogim zemljama pa tako i u Hrvatskoj počeo vraćati franšizne restorane nazad u korporaciju da bi nedavno sve restorane prepustio gospodinu Gavriloviću koji radi po opisanoj strategiji u ovom poglavlju. Iako se zna da McDonald’s u zadnjih sedam godina nije povećao broj restorana u Hrvatskoj siguran sam da su odredili plan koliko svake godine očekuju novih storova.
