Naši mladi ispod 25 godina su po nezaposlenosti u EU na jako lošem mjestu. Iza nas su jedino Grčka i Španjolska. Nedavno sam slušao predavanje profesorice Ivane Bilić koja je iznjela rezultate istraživanja među studentima na svom ekonomskom fakultetu u Splitu koje potvrđuje da većina studenata nema nikakvih aktivnosti, da ne razvijaju dodatne vještine koje bi im dale prednost na tržištu i da priželjkuju posao u državnoj službi. Rijetki razmišljaju da postanu poduzetnici i uglavnom očekuju da im država zbog nekog razloga “osigura posao”. Inače u Hrvatskoj ima 10.600 nezaposlenih što ekonomista što diplomiranih ekonomista. Ove godine je upisano novih 1500 studenata na ekonomskim fakultetima u HR. Ne vjerujem da je bolje u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori ili Makedoniji. Svi smo mi tranzicijske, ex- socijalističke zemlje i dobar dio ovih studenata se nada zaposlenju u državnim firmama preko veze. U prethodna dva posta sam pisao o 500 najbrže rastućih američkih privatnih firmi. Oni su također prošli njihov obrazovni sistem. Odlučili su se za poduzetnišvo i tako riješili ne samo svoj problem nego su zaposlili i druge. 43% njih je imalo roditelja koji je bio poduzetnik. Može se reći da im je poduzetništvo u genima dok je nama u genima nešto drugo. Interesantno je i njihovo odrastanje i pripremanje za poduzetništvo. Dok sam bio franšizer McDonald’sa vidio sam mnoštvo studenata koji su tamo radili. Danas vidim neke od njih i uglavnom su se priličito dobro snašli. U USA 18% od ovih 500 je radilo u nekom fast foodu, 12% je raznosilo novine, 12% je radilo fizičke poslove, 7% kosilo travu a 7% je radilo u obiteljskom biznisu. Prosječna starost prilikom pokretanja svog biznisa je bila 26 godina. Tipičan američki poduzetnik s ove liste je bijelac, muškarac, oženjen i ima preko 35 godina.
Moji roditelji su bili poduzetnici koliko je to bilo moguće u socijalističkom sistemu. Kada su počinjali nije bilo dozvoljeno zapošljavanje ikakve radne snage tako da su svjesno kršili taj zakon i plaćali kazne dok konačno država to nije dozvolila. Moji rodtelji nisu bili fakultetskog obrazovanja, nisu čak imali ni završenu srednju školu pa su vjerovali da njihova djeca trebaju završiti fakultete da ih “nitko ne bi zafrkavao”. Završio sam zračni smjer fakulteta prometnih znanosti ali se nisam zadržao u struci. Kako sam studirao u Zagrebu slušao sam radio 101 i kako su bili na Savi gdje je bila i menza jednog dana dok sam bio na prvoj godini sam otišao na radio i rekao da bi htio tamo raditi. To je potrajalo preko četri godine nakon čega sam se vratio u Split i mislim da mi je to značilo više od fakulteta. Imam dvoje djece Anu i Stipu. Ana uspješno studira treću godinu na spomenutom ekonomskom fakultetu u Splitu, igra odbojku u prvoj ligi i radi preko student servisa u Zari. Mašta o svojoj firmi. Stipe je završio maturirao, ovo ljeto je zarađivao džeparac perući brodove ali rezultati koje je ostvario nisu mu omogućili da se upiše tamo gdje je htio. Kako se rado družim s mlađim poduzetnicima i programerima gdje razgovaramo o poduzetništvu i obrazovanju tako sam shvatio da ih u stvari nitko ne pita koju diplomu imaju nego što znaju raditi i da znanja koja imaju nisu usvojili na fakultetima nego radeći sami. OK, to se ne odnosi na sva zanimanja tako da vjerojatno ne bi željeli da vas operira netko tko je to vidio na YouTube ili da vas vozi pilot koji ima 1000 sati leta samo na Play Stationu. Jedan uspješni programer koji je završio FESB je rekao da je imao dva korisna predmenta na tom fakultetu te da je sve što zna naučio sam. Znajući sve to sugerirao sam Stipi da čita knjige o biznisu koje sam mu dao i da uči programiranje preko teamtreehouse.com koji nije besplatan. Na toj stranici ima pristup video predavanjima i nakon svakog predavanja ima vježbe i zadatke koje mora ispuniti. Nakon što prođe sva predavanja i položi ispita neće dobiti diplomu koja će mu se moći upisati u radnu knjižicu ali kako stvari stoje nikog nije ni briga za to. Vjerujem da on nije dobio ono što je želio (formalno obrazovanje na željenom fakultetu) jer nešto bolje isplanirano za njega. Na njemu je hoće li to ostvariti.
