Shark Tank je TV emisija koja se vrti na američkom ABC-u. Ovo je u stvari reality show koji ipak ima neku vrijednost. Ima i Emmy nominacije. Koncept emisije je takav da s jedne strane imate pet “morskih pasa” tj. venture kapitalista a s druge strane poduzetnike koji predstavljaju svoje projekte te traže investiciju za neki udio u vlasništvu firme ili projekta. Na žalost Shark Tank ne možete gledati na našim kabelskim televizijama ali se može naći na netu. Ako ne znate engleski nećete se baš usrećiti. Na strani “ajkula” nalaze se venture kapitalisti koji su teški stotine miliona dolara. Barbara Corcoran, mogul nekretnina i osnivač Corcoran grupe. Mark Cuban, milijarder biznismen i vlasnik Dallas Mavericksa. Lori Greiner, “kraljica QVC-a” što je TV prodaja koja se znatno razlikuje od naših sličnih programa. Daymond John, osnivač i CEO FUBU modne marke. Kevin O’Leary, predsjednik O’Leary Funds. Robert Herjavec, osnivač 125 miliona teške tehnološke kompanije The Herjavec Group. Interesantno je da je Robert porijeklom hrvat. Često ističe hrvatsko porijeklo i to da mu je otac emigrirao u Kanadu s 20 kanadskih dolara u džepu i da je bio radnik. Najzločestiji je O’Leary. Možda i najiskreniji. Kad npr. poduzetnik kaže kako je uzeo dvije hipoteke kako bi razvio neki proizvod, O’Leary mu mtrav hladan kaže “zašto bi me to trebalo zanimati?”. Mislim da je on jedini koji to kaže iako i drugi to misle. Na kraju i ti ljudi koji dolaze s svakakvim idejama ne traže od njih toplu riječ nego pare , mentorstvo i mrežu poznanstava. Da bi ovi uložili u pravilu ih zanima nekoliko stvari. Koliko su napravili prometa, koliko ih košta proizvod/usluga (trošak), imaju li patente, tko je tržište, imaju li nardudžbi, šta će napraviti s njihovom lovom… Neke poduzetnike bukvalno ismijaju. Oko nekih se pograbe pa se stvori zanimljivo natjecanje.
Nerijetko se dogodi da VC-i promaše i da im propadne kompletna investicija. Ne procijenjuju VC-i samo ideju, proizvod ili uslugu. Ono što je također važno je i procjena samog poduzetnika. Da li taj poduzetnik može odraditi ono što se očekuje od njega i mogu li VC-i zamisliti dobru surandnju s njim/njom. Svaki poduzetnik koji dođe u Shark Tank kaže koliko traži novca i koliko je kompanije ili proizvoda spreman zauzvrat prepustiti. Ako traže npr. 100.000 usd za 20% kompanije onda moraju dobit najmanje taj iznos inače nema dogovora. Oko postotka se pregovara. Ponekad VC-i znaju čak i podignuti iznos ali najčešće poduzetnik ne dobije ništa. Nakon toga napravi prezentaciju onoga što nudi. To sve manje više izgleda OK. Problemi nastanu kad krenu pitanja VC-a. Komentari znaju biti “Na osnovu čega procijenjuješ vrijednost svoje kompanije na xxxxxx dolara? Zašto nas vrijeđaš takvom procijenom?” Nekad i da prezentacija krene krivo pa naučeni osmijeh brzo nestane i pretvori se u nešto sasvim drugo. Uglavnom, nečiji snovi se grubo sudare s stvarnošću. VC-i imaju velik ulog i očito rade sve da zaštite svoje novce. Nakon postignutog dogovora VCi imaju pravo u 90 dana komletno provjeriti sve što je poduzetnik prezentirao. Ako se pokaže da je iznosio neistine dogovor propada. Samo u trećoj sezoni uložili su više od 15 milijuna dolara svojih novaca. Neki dogovoreni poslovi propadnu i prije objavljivanja na TVu. Uspješnih priča je na sreću puno više. Jedna od uspješnijih investicija je ReadeRest u koji je uložila Grenier. Proizvod je mala magnetska pločica koja služi za odlaganje naočala umjesto onih konopčića koji se često koriste. Taj projekt je do sada napravio preko 5 miliona USD.
Na kraju treba napomenuti da je Dragon’s Den nastao prije Shark Tank. Koncept je gotovo identičan. Postoji nekoliko verzija kao što su britanska i kanadska. U Kanadskoj verziji učestvuju kanađani Herjavec i O’Leary.
