Danas sam sreo jednu poznanicu, mladu ženu i majku od tridesetak godina koja mi je otkrila da se s suprugom i djetetom sprema na “privremeni rad” u Dubai. Rekla je da su se na taj korak odlučili jer ne vide perspektivu u Hrvatskoj te da žele nešto steći. Rekla je da u zadnje vrijeme često idu na oproštajne zabave svojih prijatelja koji su već otišli u druge zemlje.
Naša vlada i mediji napadaju “liberalni kapitalizam” a mladi odlaze upravo u zemlje koje su “tvrđave” tog sistema. Čini mi se da se društvo više ne dijeli na lijeve i desne nego na one zaposlene u javnom sektoru i sve ostale. Ovi iz javnog sektora pobjeđuju desetljećima. Na TV ne možete vidjeti uspješne poduzetnike koji bi mogli biti uzor mladima nego su zvjezde sindikalisti koji se bore protiv “privatizacijskih pljački” pa su tako protiv “outsorcinga” jer, kao, smanjila bi se kvaliteta usluge, stečene privilegije radnika se dovode u pitanje, a cijene bi išle gore. Kontrolom medija su postigli da narod i povjeruje u to i podrži one iz javnog sektora da sačuvaju svoja radna mjesta i privilegije ne pomišljajući na to da će na kraju račun platiti upravo taj narod koji ih kroz razne poreze, namete i financira. Baš me zanima da li bi sindikalisti radije ljetovali u privatnom ili državnom hotelu? Koliko je logično da sindikalisti i vlada, pregovaraju o pravima koja će na koncu platiti porezni obveznici ? Vladu i javni sektor ne zanima ima li država dovoljno da plati njihova “stečena prava” nego žestoko brane svoja prava i privilegije. Sve što se poduzima se radi na štetu privatnog sektora i poreznih obveznika a vrhnje bere javni sektor.
Nedavno sam bio u Parizu te sam koristio metro. Karte možete kupiti jedino na automatima, blagajnika nema. U metroima nema vozača, sve je automatizirano. U nas imamo HAC koji je tipičan primjer čuvanja “stečenih prava i privilegija” javnog sektora. Po mnogim procjenama 3/4 ljudi koji tamo rade su višak. Vlada nema snage da im da otkaz i jednostavnije im je auto ceste dati u koncesiju. I što se događa? Mediji daju prostor sidikalistima te zajedno uvjere građane da je državni interes da se održi postojeće stanje iako se svake godine na takav način gube milijuni koje na kraju plaća većina onih koji su potpisali za referendum.
Zgodan primjer je i prodaja Croatia Osiguranja Adrisu. Čudi me kako sindikalisti nisu snažnije skočili da brane “naše”. Što se dogodilo? Država je prestala štititi svoju firmu te je došlo do liberalizacije cjena u osiguranju tako da je došlo do značajnog smanjenja cijena polica . Novi vlasnik je otpustio 500 radnika uz objašnjenje da ne mogu konkurirati s 70% administracije i 30% prodajnih predstavnika dok je u konkurencije obrnuto. Smanjenje administracije ne znači da neće doći do novog zapošljavanja prodajnih predstavnika.
Teško je prosječnom čovjeku, bombardiranom ključnim medijima, shvatiti što ih se u stvari poziva da podrže i kakve su moguće posljedice.
