Razlika između franšize i generalnog distributera ili uvoznika.

Danas sam dobio pitanje od Ivice Jurića Grgića koji je član moje Facebook grupe na koje odgovaram u ovoj novoj kategoriji. Vjerujem da će i biti još ljudi koje će ovo pitanje također zanimati. Odmah da napomenem da nikad nisam bio generalni uvoznik ali znam jednog čovjeka koji je bio u obje uloge. Prvo je bio generalni uvoznik za jednu Austrijsku firmu da bi ga istisnula jedna veća firma čiji je vlasnik imao bolje kontakte. Danas je taj gospodin vlasnik jedne poznate franšize. Ne želim spominjati imena na netu, jedino mogu detaljnije neslužbeno uz kavu.

Ukratko, franšiza je formalan biznis u kojem se proizvodi produkt ili pruža usluga dok je distributer posrednik između proizvođača i veleprodaje ili maloprodaje.

Generalni Distributer – Proizvođač obično imenuje nezavisnu kompaniju da bude generalni distributer za određeno područje. Ta kompanija kupuje od proizvođača robu po dogovorenim uvjetima te tu istu robu prodaje na svom području koristeći svoje ime kao autorizirani generalni distributer. Ime takve kompanije ne smije imati u svom imenu ništa što je povezuje s vlasnikom brenda. Proizvođač u pravilu ne uvjetuje na koji način će generalni distributer organizirati prodaju osim što će vrlo vjerojatno odrediti minimalnu vrijednost godišnje prodaje tj. ciljeve, vrijednosti ulaganja u marketing, PR materijale, minimalne zalihe robe ili dijelova, zapošljavanje ili obučavanje određenih stručnjaka. Naravno sve ovo ovisi o industrijskoj grani. Profit distributera je u razlici između cijene koju dobije od proizvođača i cijene koju uspije dobiti na svom teritoriju umanjen za troškove poslovanja. Za razliku od franšizera distributeri ne plaćaju royalty koji obično iznosi minimalno 6% mjesečno za podršku i pravo korištenja brenda. Za ovaj posao često nije potreban nikakav trening. Nedostaci u radu generalnih distributera je što su ranjivi jer su ovisni o proizvođaču koji im je možda jedini ili najvažniji klijent. Ako proizvođač procjeni da mu se više isplati da mu neka druga kompanija bude generalni distributer ili da sami osnuju kompaniju i rade posao generalnog distributera onda imate situaciju koja može uništiti vaš biznis. Možete misliti da imate ugovor koji vas štiti ali vrlo se lako može dogoditi da ne ispunite sve ciljeve koje ste dobili što proizvođač može iskoristiti da vas se riješi iako ste puno uložili u taj brend. Još jedan problem je ako morate plasirati robu kroz maloprodajne lance. Firme koje su vlasnici tih lanaca traže vas da im platite pravo da uopće možete prodavati robu na njihovim policama a na plaćanje možete čekati i po osam mjeseci.

Franšiza – O franšizi sam već dosta pisao pa samo ono najznačajnije po čemu se razlikuje od generalnog distributera.

Franšizer ima pravo koristiti brend, trade mark, oznake. Davatelj franšize ima stalnu kontrolu poslovanja franšizera i obaveza mu je da osigura početni i konstantni trening te da pruži podršku franšizeru. Operational manual je “biblija” u kojoj su pokriveni svi segmenti poslovanja neke franšize i u manualu je sadržano sve što je potrebno da se replicira uspješan model davatelja franšize. Operational manual sam po sebi nije dovoljan i samo je jedan dio mozaika.Franšizer za početak poslovanja plaća franšiznu pristojbu i paket opreme. Kao što sam napisao u prethodnom dijelu franšizer plaća davatelju franšize mjesečnu naknadu ili royalty minimalno 6% od prometa.  Ponekad franšizer treba izdvojiti i oko 4% mjesečnog prometa za nacionalni marketing. Još jedna od prednosti je što kupnjom franšize dobivate uspješan i provjeren biznis sistem koji profitabilno funkcionira na mnogim lokacijama.  Često se radi i o prepoznatljivom brendu iako većina tih brendova na našem području još nije poznato. Moja franšiza Signarama je u specifičnoj tržišnoj niši grafičkog reklamnog centra i kada smo krenuli taj brend u Splitu nije značio puno iako bi nam još na početku znalo doći dosta stranaca ili naših ljudi koji su živjeli vani i reći da su došli jer su već radili vani s Signaramom.